B-2A Namena: strategijski bombarder sa dva člana posade
Pogonska grupa:četiri turboventilatorska motora General Electric F118-GE-110 potiska po 84,52 kN
Dimenzije: dužina 21,03 m, visina 5,18 m, raspon krila 54,43 m, površina krila 464,5 m 2
Maše: prazan između 45360 i 49900kg, normalna u poletnju 168.433 kg, maksimalna u poletan/u 181.437 kg
Performanse: maksimalna brzina na velikoj visini 764 km/h, vrhunac leta 15.240 m dolet sa jednom popunom goriva u vazduhu 18.532 km borbeni radijus u profilu leta vi-ni-vi (visoko-nisko-visoko) sa osam raketa SRAM i 8 termonuklearnih bombi B83 - 8.154 km (Mislim da može da nosi i termonuklearnu bombu B61
Naoružanje: 34.020 kg ubojnih sredstava u dva nosača u trupu
Korisnici: SAD
Dugo se u američkim službenim izvorima tvrdilo da strategijski bombarder B-1B ima velike Šanse da izvede prodor kroz sovjetsku PVO zahvaljujući, između ostalog, duplo manjem radarskom odrazu u odnosit na B-52. Kasnije je United States Air Force (Ratno vazduhoplovstvo SAD-a ) u nastavku “USAF” priznao da to nije tačno, već je razlika zanemarljiva. Ipak, rakete velikog dometa mogu da dosegnu svoje ciljeve i kada se ispale sa pozicija koje nisu u protivničkom vazdušnom prostoru. Zbog potrebe za uništavanjem malih, ali vojno značajnih ciljeva, kao što su mobilni lanseri interkontinentalnih raketa SS-24 i SS-25, podzemna komandna mesta, komunikacijska čvorišta, a koji se moraju pronaći duboko u sovjetskoj teritoriji, projektovan je bombarder sa vrlo malom radarskom uočljivosti. U velikoj tajnosti je, 1978 g.. započet rad na programu bombardera napredne tehnologije — ATB (Advanced Technology Bomber). Za detalje konstrukcije nisu znali ni članovi kongresnih komisija čije je mišljenje bilo presudno u odobravanju finansijskih sredstava za nastavak razvoja. Javna promocija je priređena na aerodromu Palmdejl 22. novembra 1988 g., na američki način. Iz hangara je izguran neobičan avion crno-sive boje, tako da je 500 gostiju moglo da ga vidi samo iz prednjeg rakursa. Northrop-ovo obezbedenje, koje je proizvelo prototip, potrudilo se da spreči prilaz avionu, ali je jedan preduzimljivi fotograf, znajući da vazdušni prostor iznad baze nije blokiran, slikao novi avion iz sportske Cessne. Prototip bombardera sa službenom oznakom B-2 Spirit (duh) poleteo je 17. jula 1989 g.. Posednji šesti prototip, koji je bio obrazac za serijsku proizvodnju, dovršen je početkom 1993. godine. Tražene Stealth karakteristike postignute su smanjivanjem efektivne odrazne površine. U neobičnu aerodinamičku konfiguraciju- leteće krilo -vešto je ukomponovan mehurasti trup. Izbegnuti su oštri prelazi između spoljašnjih površina. Providni poklopci kabine ne mogu se otvarati, sto je po letnjim vrućinama ozbiljan problem jer bi prekomemo zagrevanje moglo da ošteti sofisticirane elektronske uređaje. Zbog toga je USAF sagradio klimatizovane hangare. Delovi oplate B-2 koji su izrađeni od keramike vrlo velike specifične mase apsorbuju elektromagnetno zračenje. IC odraz motora je smanjen posebnim oblikovanjem usisnika vazduha i brzim hlađenjem izduvnih gasova mešanjem sa kiselinom. B-2 na režimu krstarenja ne koristi samo aerodinamički uzgon već i fenomen elektrogravitacije - motori daju energiju za elektrostatički napon od više miliona volti na napadnoj ivici krila i izduvnika. Prvi serijski primeiak B-2A predat je 509. bombarderskom Vingu u bazi Vajt-men, 17. decembra 1993 g., tačno devedeset godina posle prvog leta aviona braće Rajt. Na svečanosti prijema dobio je ime "Duh Misurija" (Spirit of Missouri). Svaki naredni B-2 će postati "duh" jedne od američkih federalnih država. Najveći problem Spirit-a je visoka cena serijskih primeraka, koji su opterećeni enormnim troškovima razvoja. Početna narudžbi na USAF za 133 aviona uključujući prototipove, 1991 g. smanjena je na samo 20 aviona za popunu dva skvadrona. U kongresnoj raspravi jedan protivnik celog programa predložio originalni plan uštede novca: ako je B-2 zaista "nevidljiv" avion, onda je dovoljno obavestiti eventualne neprijatelje da ih USAF ima. Tek 1997. god. Kongresmeni su saznali da B-2 ima velikih problema sa otpornošću na loše meteroološke uslove jer voda razara tanki sloj specijalnog materijala za apsorbovanje radarskog zračenja koji je nanesen na oplatu.
Zbog komplikovanog održavanja samo su dve baze sposobne da prime ovaj bombarder na prenoćište. To su baza u Misuriju i baza u “Diego Garcia” u indijskom okeanu, za koju iskreno nisam ni znao, ali je Kiso-Kupus to objasnio u nekom od ranijih postova. Možda postoji i još neka novoizgrađena, nisam baš pratio novosti vezane za vazdušne baze. Treba još napomenuti da je za vreme bombardovanja SRJ, B-2 dolazio pravo iz Misurija. [/b]