Znam da negde postojiš, živiš svoj život i nesluteći da te sanjam
svakodnevno. Znam da ponekad osetiš povetarac na licu, zapahne te neki
miris, tako poznat, a tako nepoznat, kao dodir devojačkih usana na tvom
vratu. Ali ne znaš da sam to ja. I ne znaš da te to ja ljubim u mojim
snovima.
Ja ne znam kako ti izgledaš, ne znam boju tvojih očiju, ni boju glasa.
Ne znam da li ustaješ rano ili si spavalica, ne znam kako se javljaš na
telefon, da li voliš Crvenu jabuku
i na koga te podsećaju pesme. Ja samo znam boju tvoje kristalne aure i
toplotu duše. Poznajem obronke tvog smeha na oblacima mojih maštanja. I
sasvim sigurno znam da postojiš. Slobodan, veren, oženjen… Svejedno.
Ali znam da postojiš isto tako stvarno kao što je stvaran odraz mog
lika u ogledalu, kao što je stvaran svaki novi dan u kome tragam za
tobom.
Ne tražim te da bih te prisvojila, ili da ti pripadnem. Ne tražim te ni
da sa tobom ostvarim sve svoje najiskrenije želje. Lutam svetom za
tobom da u oblaku magije dodirnem oblak tvog parfema u prolazu, da
krajičkom oka ukradem tvoj dečački pogled i sakupim snagu za sva nova
jutra koja su preda mnom. Ne želim da ti menjam život, da naredjam
figurice u tvom životu po mom ukusu, jer tada to više ne bi bio ti.
Samo tragam za dokazom tvog postojanja. Nikada ne bih poželela da te
povredim ili bilo koga kog ti voliš, možda nekog ko je već sa tobom
izgradio sve ono što čini tebe i tvoj svet. Ja sam samo tvoj izgubljeni
andjeo čuvar … Neko ko te bezgranično voli tako nestvarnog i
nedodirljivog, kakav jesi… Nemoj ni pomisliti da sam luda, izgubljena u
svom svetu iluzija. Nemoj se plašiti mojih reči ako ikada budu doprle
do tebe. Ja sam nestvarna za tebe kao mehurić sapunice, kao dim,
prašina. Stvarna, ali nedovoljno da bih sa tobom mogla ostati čak ni
dva neparna bezbojna trenutka.
U svitanje svake nove zore krvavi trag na horizontu ispisuje tvoje ime
koje nikada nisam saznala i ne uspevam da ga razaznam usled svih drugih
nebeskih rukopisa, sričem slova tvojih tragova po pesku svih mora
sveta, ali ih ne razumem, jer si ti samo iskonsko dobro u dušama svih.
I ne smem tražiti ništa više sem tvog postojanja. Nemam prava da te
otrgnem od snova koje sanjaš, to su tvoje podsvesne želje i moje
najveće zapovesti.
Jer ja sam tu da te čuvam.
Znam da ne razumeš. Nisam ni očekivala to. Zaboravi ovo moje pismo
bačeno u etar, samo u nadi da pronadjem odraz tvog profila na
kristalnom sudu čežnje. Iako te ne znam, ja te poznejem najbolje od
svih. Iako ne znam ni gde si ni sa kim si, gotovo sam sigurna da stojim
na tvom desnom ramenu i šapućem ti najnežnije reči na svetu, a ni ti,
ni ja nismo svesni toga, tog postojanja naše neraskidive veze koja
postoji kroz vekove, dok su naše duše putovale kroz desetine drugih
života, u najrazličitijim vremenima i razdobljima. Zato ne vredi
negirati tvoje i moje postojanje, baš isto onoliko koliko ne vredi
tražiti šanse za ostvarenje našeg postojanja danas, u istom vremenu i
prostoru.
Neću ti reći da te volim, jer je to nešto mnogo jače i drugačije. I neću ti reći ništa više jer sam rekla i
previše… Andjeli ne smeju da govore, niti da traže bilo šta… I možda
sam prekršila neka od tih pravila, ali ipak… Samo sam htela da ti kažem
da ne brineš…. I da ti se zahvalim što daješ smisao mom životu… Hvala
ti što postojiš…