Mitoloska bica

Kentauri su bili mitski narod polu ljudi polu konja koji je živio u Tesaliji.
Sa
malim izuzecima bila su to stvorenja surova, divlja i neprijateljski
raspoložena prema ljudima. Većinom se javljaju u grupi, a po imenu ih
znamo jedva dvadeset. Najstariji mitovi ništa ne govore o njihovom
porijeklu. Pjesnik Pindar pripisao im je za oca čovjeka po imenu
Kentaur, koji je navodno bio sin Lapitskog kralja Iksiona i Nefele,
utjelovljenja oblaka. Mlada generacija kentaura izgubila je svoju
surovost i divljinu i pridružila se Satirima u pratnji boga Dionisa. Iz
mase divljih kentaura izdvajala su se samo dvojica: Hiron, sin titana
Hronosa i Okeanide Filire, i Fol navodno sin Silena i ninfe Melie.



Satiri su bili šumski bogovi, pratioci Bahovi, bića sa kozjim nogama,
malim rogovima, konjskim ili kozjim repom i čupavom kosom.



Minotaur je čudovište iz Knososkog lavirinta s ljudskim tijelom i glavom bika.
Minotaurova
majka bila je Pasifaja, žena kritskog kralja Minosa. Otac mu je bio
sveti bijeli bik u kojeg se Pasifaja zaljubila. Svetog bijelog bika
stvorio je Posejdon, a nakon što mu ga Minos nije prinjeo za žrtvu
pretvorio ga je u zloglasnog Kritskoga bika.
Minotaur je boravio u
lavirintu na Kreti koji je napravio Dedal. Minos je u lavirint bacao
mladiće i djevojke iz Atene, koje je svakih devet godina na Kritu slao
atenski kralj Egej u ime zadovljštine zato jer je na Atenskim igrama
ubio Minosova sina.
Od toga danka u krvi Atenu je oslobodio Egejev sin Tezej koji je ubio Minotaura i vratio se kući.



Hidra je imala ogromno pseće tijelo i osam zmijskih glava na dugačkom
vratu. Živjela je u močvarama Lerne. Herakle je imao zadatak da je
ubije, ali to je bilo teško izvesti, jer kako god je on odsijecao glave
Hidri, na njihovim mjestima su nicale nove. Pozvao je u pomoć Jolaja
koji je nakon što bi Herakle odrubio svaku glavu, spaljivao bakljom
vrat da ne iznikne nova glava. Tako su uspjeli da je ubiju.



Kerber je bio troglavi pas koji je čuvao ulaz u podzemni svijet. Oko
vrata su mu vijugale zmije, a rep mu je završavao zmajskom glavom.
Njegov zastraujući izgled odlično je pristajao njegovoj dužnosti. Bio
je strog stražar na ulazu u podzemni svijet, a još stroži na izlazu. Po
sojoj stražarskoj dužnosti i budnosti postao je poslovičan. Braća su mu
bili Nemejski lav i dvoglavi pas Ort, a sestre Lernejska hidra,
Tebanska sfinga i Himera. Kerber se nalazi na svakoj slici Hadova
podzemnog carstva.



Gorgoni, krilata čudovišta sa blještavim očima, ogromnim zubima i
zmijama umjesto kose. Nakazne kćeri morskog boga Forkija i njegove žene
Kete.

Meduza
je bila lijepa žena koju je Atina pretvorila u gorgona, zato što ju je
uhvatila kako ljubi Posejdona u njenom hramu. Ko god bi je pogledao
pretvorio bi se u kamen. Meduzu je uspio ubiti Persej koristeći se
uglačanim štitom koji mu je dala Atina, kao ogledalom, dok joj je
odsjecao glavu.
Kasnije je Meduzinu glavu Atina prčvrstila na svoj
oklop. Meduzinu glavu nosio je na svom neprobojnom štitu i najviši bog
Zevs. Ugledajući se na njega, slikom Meduzine glave ukrašavali su svoje
štitove i oklope mnogi mitski i istorijski junaci stare Grčke i Rima.



Himera je bila kćerka čudovišta Tifona i njegove žene Ehidne.
Bila
je kombinacija divlje koze, lava i zmije sa zmajskom glavom. Imala je
divovsku snagu i iz sva tri svoja ždrijela rigala je vatru. Prema
grčkom mitu živjela je u Likiji (u vulkanskom grotlu Kragu koji se
danas zove Kulehimera) i čim bi osjetila čovjeka, izašla bi iz svoje
jazbine i spržila ga vatrom. Pojedinosti o njezinim žrtvama ne znamo
ali poznato nam je da je Himeru ubio junak Belerofont. Prema rimskim
pjesnicima, posebno Vergiliju živjela je u podzemnom svijetu i sa
svojim bratom Kerberom čuvala ulaz u Hadovo carstvo.
U grčke mitove Himera je došla s istoka gdje su slične fantastične nemani bile vrlo proširene. Spominje ih već Hesiod.



Pegaz je bio divlji krilati konj koji je prema mitu iskočio iz
Meduzinog vrata kada joj je Persej odsjekao glavu, zajedno sa junakom
Hrisaorom. Živio je na brdu Helikon, a Muze su ga hranile zimi kad bi
snijeg prekrio travu. Belerofont je uspio da ga ukroti uz pomoć zlatnih
uzdi koje mu je dala Atina, ali pošto ga nije vratio kad je ubio
Himeru, već je čak ponosan pokušao da posjeti Olimpljane u njihovoj
palati, Zevs ga je prokleo, a Pegaza je uhvatio i koristio kao teretnog
konja da mu nosi munje.



Kalidonski vepar, ogromni vepar koga je poslala Artemida da kazni
kralja Kalidonike - da mu ubije zemljoradnike i pogazi žitna polja.
Kralj je pozvao heroje iz cijele Grčke da dođu da ga ulove.
Učestvovalo
je mnogo heroja, među kojim su bili većinom Argonauti, te Kastor i
Poluks, Idas i Linkej, Tezej, Pelej, Ankej, Atalanta i dva Kentaura, a
među lovcima je bio i kraljev sin Maleager.
Na kraju je Atalanta ubila vepra i osvojila njegovu kožu.



Kiklopi su bili divovi s jednim okom.
O
tome kako su kiklopi izgledali svjedoče mnogi mitovi, ali ne i o tome
koliko ih je bilo i kojeg su porijekla. Prema Homeru bili su narod.
Živili su u zemlji Hisperiji i na obližnjim ostrvima, boravili su u
pećinama i bili su surovi i necivilizovani. Nisu znali ni za pismo ni
za državu, nisu obrađivali zemlju, nisu poštovali bogove, a nisu bili
ni gostoljubivi. Najpoznatiji je bio Polifem sin boga Posejdona. Prema
Hesiodu, bila su trojica a zvali su se Sterop, Bront i Arg, otac im je
bio Uran, i majka božica zemlje Geja. Pridružili su se Zeusu kad je
podigao ustanak protiv Hronosa, i iskovali mu gromove i munje uz pomoć
kojih je pobijedio. Neki su autori Kiklope smatrali sinovima divova
Hekatonhira, a domovina im je bila Mala Azija. Oni su bili pomoćnici
boga Hefesta i živjeli su na Siciliji. Radionica im je bila ispod Etne
vulkana koji se nalazi na jednom od Liparskih ostrva sjeverne Sicilije.




Harpije su bile kćeri morskog boga Taumanta i Okeanide Elektre.
Prema
Homeru bilo ih je nekoliko, ali on poimence spominje samo Podagru
("Brzonogu"). Prema Hesiodu, bile su dvije: Ela ("Goropadna") i Okipeta
("Brzoleta"). Vergilije spominje i harpiju Kelenu i napominje da
"čudovišta većih nigde i nema, ni kužnijih rana što gnjev ih bogova
rodi sred Stigijskih voda". Dokaz istine da rođaci često nisu slični
jedni drugima njihova je krasna sestra, božica duge i glasnica bogova,
Irida.
Prvobitno harpije su bile božice oštrog vjetra, a posao im je
bio odnositi duše mrtvih u podzemni svijet. Vrlo rijetko upletale bi se
u život bogova i ljudi. Najistaknutija uloga pripala im je u mitu o
kralju i vraču Fineju. Bogovi su im, naime, povjerili kažnjavanje
Fineja vječnom glađu zbog zločina koji je počinio nad svojim sinovima
iz prvog braka. Kad god bi Finej sjeo za stol, odmah bi doletjele
harpije, pojele mu jelo, a ono što ne bi pojele zagadile bi izmetom.
Mučile su ga dugo, sve dok tome nisu učinili kraj Kalais i Zet, koji su
u Trakiju doplovili s Argonautima na lađi Argo. Ta dva junaka, koja su
od svog oca Boreja dobila krila, vrebala su na harpije u zraku i čim su
se pojavile, snažnim su ih naletom protjerali sve do Strofadskih ostrva
u (Jonskom moru). Bili bi ih i poubijali, ali ih je u posljednjem
trenutku zaustavila božica Irida, prenjevši im obećanje bogova da
ubuduće neće dopustiti mučenje Fineja.



Sirene - Iako je najrasprostranjenije shvatanje da su sirene mitska
bića, stanovnice morskih dubina, do struka vilinski lijepe djevojke
koje umjesto nogu imaju riblji rep, izvorno, prema grčkoj mitologiji,
one su čudovišta sa ženskom glavom i ptičjim tijelom - to vjerovatno
niste znali. Sirene su bile kćeri riječnog boga Aheloja, a isticale su
se divnim glasovima po kojima su dobile i imena: Aglajofona -
Jasnoglasna, Telksepeja - Očaravajuća, Pesinoja - Umiljata i Molpa -
Raspjevana. Toliko su se ponosile svojim glasovnim mogućnostima, da su
se usudile da izazovu na takmičenje i same zaštitnice umetnosti - Muze.
Naravno, izgubile su, a njihova sujeta kažnjena je tako što su napola
pretvorene u ptice.
Prema drugoj, kasnijoj verziji, ove po rođenju
lijepe djevojke postale su krilate nakaze, ali su zadržale lijepo lice
i divne glasove, jer su uvredile boginju ljubavi i ljepote Afroditu.
Naime, ona ih je pretvorila u krilata čudovišta pošto se nisu lako
predavale ljubavnom zanosu. Kako god da su zadobile svoj izgled, one su
ga se jako stidjele, pa su utočište potražile daleko od svijeta i
pronašle ga na stjenovitom ostrvu nedaleko od Scile i Haribde. Tamo su
svojim zanosnim pjevanjem mamile mornare na obalu, gde bi ih davile i
iz njihovog tijela isisavale krv.