Trojanski rat je rat koji se vodio između antičke Grčke i Troje u 12. veku pne.
Istorijsko
postojanje ovog rata nije pouzdano utvrđeno. Ljudi u vreme antičke
Grčke su verovali u njegovu istoriju. Većina informacija o ratu potiče
iz istorijskih epova Ilijada i Odiseja.
Parisov sud (Jabuka razdora)Parisov sud, Peter Paul Rubens, oko 1636. (Nacionalna galerija London)
Trojanski
rat ima svoje korene u priči o venčanju Peleja i Tetide, boginje mora.
Pelej i Tetida nisu na svadbu pozvali Eridu, boginju razdora, pa je
besna boginja uletela na svadbeno slavlje i bacila zlatnu jabuku na
sto. „Ova jabuka pripada onoj koja je najlepša“, reče ona.
Hera,
Atina i Afrodita su krenule da uzmu jabuku, ali je bog Zevs izjavio da
Paris, trojanski princ, za koga se smatralo da je najlepši živi čovek,
treba da bude sudija.
Hermes je otišao do Parisa i on se
saglasio da bude sudija. Hera mu je obećala moć, Atina bogatstvo a
Afrodita mu je obećala ruku najlepše žene na svetu.
Paris je
izabrao Afroditu i ona mu je obećala da će Jelena, žena spartanskog
kralja Menelaja, postati njegova žena. Paris se tada spremi da ode u
Spartu da otme Jelenu. Njegova sesta Kasandra i brat Helen, blizanci
proroci, pokušali su da ga odgovore od ovog nauma, kao i njegova majka
Hekuba ali, Paris ih ne posluša i zaputi se u Spartu.
U Sparti
je Menelaj, Jelenin muž, ugostio Parisa kao kraljevskog gosta. Međutim,
kad je Menelaj otišao iz Sparte na sahranu svoga oca na Krit, Paris je
oteo Jelenu (a možda je otišla i dobrovoljno), a poneo je i mnogo
Menelajevog blaga.
Jelena i Paris su se venčali u Troji. To se desilo oko 1200. p. n. e.
Grčke oružane snage
Menelaj
je bio strašno uvređen kada je saznao da mu je Paris oteo Jelenu.
Pozvao je sve nekadašnje Jelenine prosce, zato što su se oni u svoje
vreme zakleli da će pomoći njenom mužu da brani njenu čast (vidi: Lepa
Jelena).
Mnogi grčki heroji nisu želeli da idu u rat. Odisej se
pretvarao da je poludeo, ali njegovu prevaru je otkrio Palamed. Ahil,
iako nije bio među proscima, pozvan je jer je vidoviti Kalhas prorekao
da se Troja ne može zauzeti bez Ahila.
Jedna od nazanimljivijih
priča je ona o Kinaru, kralju Pafosa, na Kipru, koji je takođe bio
Jelenin prosac. On nije želeo da pođe u rat, ali je obećao Agamemnonu
pedeset brodova. I zaista je Kinar poslao pedeset brodova. Prvim brodom
komandovao je njegov sin. Ostalih četrdeset devet je, međutim, bilo od
gline na kojima su bili glineni mornari. Oni su se raspali čim su
porinuti u more.
Grčka flota se okupila, pod Agamemnonovim
nadzorom, u Aulidi. Međutim, ili je Agamemnon ubio jednog od
Artemidinih svetih jelena ili je svojim oholim ponašanjem uvredio
Artemidu; u svakom slučaju Artemida je bila besna i umirila je more i
vetrove tako da flota nije mogla da isplovi.
Vidovnjak Kalhas je
zbog toga objavio da Ifigenija, Agamemnonova kćer, mora da bude
žrtvovana da bi flota mogla da zaplovi. Tako su i uradili (mada je
Artemida ustvari ukrala Ifigeniju sa žrtvenika). Grčki brodovi su posle
toga zaplovili ka Troji.
Bili su tu mnogi kraljevi, ali su se
isticali: Idomenej (kralj Krita), Nestor (kralj Pilosa), mudri Odisej
(kralj Itake), Ahil (kraljević Tesalije), Ajant Telamonid i njegov
polubrat Teukro (kraljevići Salamine), Diomed (kralj Arga) i mnogi
drugi. Sve u svemu iz Aulide je krenulo više od hiljadu lađa i još pet
stotina lađa sa hranom.
[uredi] Traženje Troje
Traženje
Troje se pokazalo prilično teškim, tako da se grčka flota prvo iskrcala
u Miziji. Prema Herodotu, Grci su verovali da su Jelenu oteli
Teukrijanci, a iako su oni to opovrgavali, Grci su započeli opsadu
grada. Grci su ih na kraju savladali, ali su pretrpeli velike gubitke
od ruke Telefa, teukrijanskog kralja. Jelenu, međutim, nisu našli. Ahil
je u borbi teško ranio Telefa.
Razočarani, Grci su se vratili kući.
Trojanski
rat se možda nikad ne bi ni odigrao da Telef nije došao u Grčku u nadi
da izleči svoju ranu. Proročište je reklo Telefu da ga samo ona osoba
koja ga je ranila može i da ga izleči, a to je bio Ahil. Ahil je
pristao pa je Telef otkrio Grcima kako da stignu do Troje.
_________________