Sweet dreams



 
PrijemPortal*KalendarGalerijaČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi
sat



More Cool Stuff At POQbum.com

Decembar 2018
PonUtoSreČetPetSubNed
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31      
KalendarKalendar
Pristupi
Korisničko ime:
Šifra:
Pristupi automatski pri svakoj poseti: 
:: Zaboravio sam šifru
Traži
 
 

Rezultati od :
 
Rechercher Napredna potraga
Naj bolji poslanici
danijela1
 
Cakapo
 
VOYAGER75
 
Admin
 
pilot
 
Ko je trenutno na forumu
Imamo 2 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 2 Gosta

Nema

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 24 dana Ned Dec 24, 2017 2:02 pm
Anketa
Kako vam se svidja forum?
 1.da svidja mi se
 2.ne nesvidja mi se
 3.moze bolje
Pogledaj rezultate
Statistike
Imamo 11 registrovanih korisnika
Najnoviji registrovani član je Dalmatino

Naši korisnici su poslali ukupno 380 članaka u 276 teme
Socialni obeležak stranice
Socialni obeležak stranice digg  Socialni obeležak stranice delicious  Socialni obeležak stranice reddit  Socialni obeležak stranice stumbleupon  Socialni obeležak stranice slashdot  Socialni obeležak stranice yahoo  Socialni obeležak stranice google  Socialni obeležak stranice blogmarks  Socialni obeležak stranice live      

Zadržite i delite adresu sweet dreams na vaš sajt social bookmarking-a

Zadržite i delite adresu na vaš sajt social bookmarking-a

Delite | 
 

 Ljubo Čupić

Ići dole 
AutorPoruka
danijela1
Admin
Admin
avatar

Broj poruka : 252
Datum upisa : 06.08.2009

PočaljiNaslov: Ljubo Čupić   Uto Avg 25, 2009 3:23 pm

Čovjek koji se smijao smrti






Bez
njega se ne može zamisliti nijedna istorijska čitanka. Nijedna priča o
otporu naroda. Nijedna balada o smrti radi života. Njegova fotografija
sa strelišta je obišla svijet. Njegovom osmijehu su se divile
generacije. Bez tog osmijeha udžbenici istorije bi nam bili
siromašniji, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti i kako se
neprijatelju treba nasmijati u lice...
Riječ je o legendarnom
Čedomiru - Ljubu Čupiću. Narodnom heroju. Čovjeku koji se otvoreno
smijao smrti i osmijehom pobijedio svoje ubice. O njemu je dosad
napisano mnogo tekstova, mnogo stihova "strijeljan je u maju 1942.
godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i
komesar čete imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao
četnike i nacionaliste, kao obične sluge okupatora", stoji između
ostalog u Zborniku "Narodni heroji Jugoslavije". U njemu se još može
naći kako je na strijeljanju bodrio drugove, klicao partiji i smijao se
smrti u lice. Kako su dželati oborili i oči i puščane cijevi pred
njegovim osmijehom. Slične podatke nalazimo i u spomen - knjizi "Pali
borci NOB - danilovgradskog kraja". Rođen je 1913. godine. Porijeklom
je iz Zagarača. Potiče iz radničke porodice, koja je jedno vrijeme
živjela u Americi. Nakon povratka iz Amerike porodica mu živi u
Nikšiću, gdje je završio gimnaziju. Još kao gimnazijalac pripadao je
skojevskoj organizaciji. Studirao je pravo u Beogradu i uključio se u
napredni studentski pokret, pa je 1940. godine postao član KPJ.
Nakon
kapitulacije, aprila 1941. godine, vratio se u Nikšić, gdje se uključio
u pripreme za oružani ustanak. Prije julskog ustanka, sa jednim brojem
komunista, izašao je iz grada. Postao je borac čete "Đuro Đaković",
formirane od boraca koji su izašli iz Nikšića. Isticao se u borbama
koje je ta jedinica vodila u okolini Nikšića, a to je došlo naročito do
izražaja nakon formiranja udarnih bataljona (početkom marta 1942.
godine).
U aprilu 1942. godine, u borbi na Kablenoj glavici kod
Nikšića, pao je u ruke četnicima. U zatvoru je bio divljački mučen. Kao
komunista i komesar čete imao je junačko druženje. Prkosio je okupatoru
i njihovim slugama. Rodbini poručuje da ne pokušava da za njega traži
milost kod okupatora i domaćih izdajnika. Kvislinzi u Nikšiću
organizovali su javni proces grupi boraca i komunista. Na ovom procesu
Ljubo je otvoreno podvrgao poruzi vijećnike tog sramnog suda. Njegove
riječi su odzvanjale kao optužbe pa su organizatori procesa, na brzu
ruku, donijeli odluku o smrtnim presudama. Mirno je saslušao smrtnu
presudu, a poznat je i njegov prkosni osmijeh. Maja 1942. godine
izveden je na strelište ispod Trebjese kod Nikšića. I na strelištu je
nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva,
prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba.
Klicao je: "Živjela slavna komunistička partija!" i kad su ga prvi
rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani
slobode. Ostao je upečatljiv njegov svijetli lik, a okupatori i
izdajice su ga se i mrtvog plašili. Za narodnog heroja proglašen je
jula 1953. godine.
Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. godine
strijeljan, ali - nikad ubijen. Vezanih ruku i otete slobode otišao je
u legendu. Sa osmijehom pred smaknućem, kao pred vjenčanjem, kako veli
pjesnik. Osmijeh legendarnog heroja nikad nije zaboravljen. U njegovoj
Gropi u Donjem Zagaraču i danas sve podsjeća na njega. I spomen plaketa
Udruženja boraca NOR-a Zagarač - Bandići, ustanovljena povodom 65-te
godišnjice ustanka naroda Crne Gore i kuća u kojoj je živjela njegova
porodica i nadahnute priče mještana o Ljubovoj porodici - ocu Savu,
majci Stani, braći i sestrama. Slično je i u Nikšiću gdje Zavičajni
muzej godinama čuva priču o heroju, o njegovom prstenu sa crnim
kamenom, u Podgorici gdje je nedavno donesena odluka da jedna ulica u
naselju Zagorič dobije ime Ljuba Čupića.
Kad je sredinom oktobra
prošle godine "Pobjeda" ovom događaju posvetila jednu reportažu,
nijesmo ni slutili kakvo ćemo interesovanje izazvati kod čitalaca.
Zahvaljujući njoj, došli smo i do Ljubove fotografije iz studentskih
dana koja dosad nije objavljivana, ali i do mnogih podataka iz života
heroja koji je "ljubio zvijezde". Naši čitaoci su nam, između ostalog,
javili da se velika Ljubova fotografija danas može naći i u Muzeju rata
u Japanu, da se narod u Cetinju za vrijeme okupacije ispred
neprijateljskih cijevi klanjao pred herojevim osmijehom u izlogu jednog
hotela... Ovo je osmijeh od koga se može mnogo naučiti i dostojan je
samo Ilijade i grčkih junaka, napisao nam je Srećko Rakićević, student
iz Novog Sada. Ostali su tražili više podataka o Ljubovom životu i
njegovoj porodici. O njegovoj Gropi, Zagaraču, Nikšiću, studentskim
danima... bilo je naravno i onih koji su se interesovali zašto se u
nekim istorijskim dokumentima, pa i na spomeniku strijeljanim u Donjem
Zagaraču, pored Ljubovog imena može naći prezime Ćupić, a ne Čupić. Ili
još preciznije, zašto njegovi i najbliži rođaci nose prezime Ćupić?
O
ovim i mnogim drugim temama, razgovarali smo ovih dana sa Nikolom
Ćupićem, penzionerom iz Podgorice, čijem ocu Radovanu je Ljubo bio brat
od strica. Ili mnogo preciznije: moj đed Mitar i Ljubov otac Savo
Tomeljin su bila braća, priča Nikola. Mitar je imao samo sina Radovana,
a Savo desetoro djece. On i njegova supruga Stana, inače od Burića iz
Zagrade iznad Danilovgrada su imali sinove - Draga, Ljuba, Veljka,
Ratka, Vukana, Martina i Momčila, odnosno kćerke - Danicu, Darinku i
Martu. Malo se zna, nastavlja naš sagovornik, da su svi oni rođeni u
Argentini, odnosno da su ovamo došli kad je izbio Prvi svjetski rat.
Put ih je naprije odveo na Kosovo, a zatim u Nikšić. Treba reći i to da
od loze Sava Tomeljinog, po muškoj i ženskoj strani ima samo nekoliko
nastavaka - dva Dragova sina, Ratkova kćerka sa dva sina, a zatim
Martinov sin koji danas takođe živi u Beogradu... No i pored toga moja
porodica je ponosna na časnog Sava Tomeljinog i njegovu porodicu, kaže
Nikola. I na njihov životni put. Jer oni su, svako na svoj način,
obilježili jedno vrijeme. Zato će naša porodica uraditi sve što je u
njenoj moći da uskoro izađe spomen knjiga o Ljubu Čupiću, njegovoj
braći i sestrama. Biće to priča i o danima pečalbarstva njegovog oca,
ali i o danima borbe za slobodu. Riječju, priča o životu. Sjećanje na
dobrog Draga Savovog i njegov život u Argentini i na Novom Beogradu, na
Danicu koja je radila u SIP-u, na Ratka diplomatu iz Rio de Žaneira. On
je, kaže Nikola, najčešće dolazio u Gropu i moji Srđan i Sreten danas
održavaju prisne veze sa njegovim unucima. Krv nije voda. U pomenutoj
knjizi, kaže Nikola, dalje će se naći i podaci i fotografije o dr
Vukanu Čupiću, profesoru sa Medicinskog fakulteta u Beogradu,
dugogodišnjem direktoru beogradskog Instituta za majku i dijete,
poznatog naučnika i svjetskog stručnjaka, predstavnika one Jugoslavije
u svjetskim zdravstvenim krugovima, pa i u Ujedinjenim nacijama. Naći
će se u njoj i priča o Marti, supruzi Krsta Popivode (ima sina), zatim
Darinki, Momčilu, pravniku u nekadašnjem SMUP-u. Jednom riječju, biće
to knjiga i bola i ponosa, kaže Nikola Ćupić. I nimalo slučajno, jer u
knjizi će biti riječi i o sudbini Ljubovog brata Martina, koji je
"pošao u četnike da bi spasio brata Ljuba iz zatvora" kako se i dan
danas može čuti u Gropi i Zagaraču. A što se tiče dileme - Ćupić ili
Čupić, ona može biti povod za neku drugu priču. Za ovu je mnogo važnije
da je Ljubo Čupić, apsolvent prava na strelištu u Nikšiću daleke 1942.
svojim osmijehom kojim je prkosio neprijatelju, zauvijek ušao u
istorijske čitanke i spomen udžbenike. I svuda, gdje se govori i piše o
herojstvu. Zato nikad neće biti zaboravljen. Njegovom osmijehu diviće
se generacije i generacije.

Svjedoci govore: Tomo Kovačević: Prkos pred puščanom cijevi

Legendarnog
Ljuba Čupića su strijeljali nikšićki četnici. Očevidac Ljubovog odlaska
u legendu bio je i sedamdesetogodišnji Tomo Kovačević široj javnosti
poznatiji kao najstariji crnogorski pilot.
Ja sam tih dana bio
skojevac, priča Tomo. Od poznate revolucionarke Dare Kostić,
svakodnevno sam dobijao zadatke da skojevsku organizaciju Nikšića
obavještavam o raznim zbivanjima u radu, o kretanju Italijana, njihovim
akcijama...Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su
Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog
vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište
kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki
Baletić. Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke
puna. Kada je Ljubu izrečena presuda - smrt strijeljanjem, šačica
"ljotićevaca" u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i
prezrivo im dobacio - zaista prava presuda. Desetina odobrava, a
stotine ćuti, rekao je. A na strijeljanje je pošao kao na svadbu, priča
Tomo. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica
četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz
Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako
je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je
četnički komandant nakon strijeljanja "ovjerio" metkom iz svog
revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu
grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator
nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao
legenda. Takav je i dan danas.





Podgorica, 13. oktobra -
Glavni
grad Crne Gore je ovih dana dobio nekoliko novih ulica i mostova. Jedna
od njih je pripala narodnom heroju Čedomiru Ljubu Čupiću (Ćupiću) i
njegovom čuvenom predsmrtnom osmijehu na strelištu ispod Trebjese u
Nikšiću, početkom maja 1942. godine. Nova ulica se nalazi na području
Mjesne zajednice Zagorič, a prostire se od ulice Nikole Tesle do ulice
Aleksandra - Lesa Ivanovića. Tako će se ime legandarnog heroja, bez
kojeg se ne može zamisliti ni jedna istorijska čitanka kod nas, naći
tamo gdje mu je oduvijek i mjesto - među velikanima.
- Odavno se
nijesmo obradovali kao kad smo čuli da ćemo u buduće živjeti u ulici
velikog čovjeka i heroja, kakav je bio Ljubo Čupić i balada o njemu,
kažu njeni stanovnici. Naime, dosad su nam pisma i telegrami obično
„lutali”, a i naši prijatelji su se ovdje teško snalazili... Od sad će
sve biti drugačije - svi će znati gdje je ulica Ljuba Čupića čovjeka
čiji je osmijeh na strelištu bio jači i od smrti, i zbog toga smo
počastvovani...
Inače, o Ljubu Čupiću, čovjeku koji se daleke 1942.
godine, smijao smrti u lice i čovjeku čija je fotografija sa strelišta
obišla svijet, napisano je dosad mnogo tekstova, mnogo stihova.
„Strijeljan je 5. maja 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja
u zatvoru. Kao komandant i komesar četa, imao je junačko držanje.
Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste kao obične sluge
okupatora. Rekao im je da ih prezire kao ljudska ništavila. Svojoj
rodbini je poručio da ne pokušava da za njega traži milost kod
okupatora i domaćih izdajnika”. Ovako piše u Zbroniku „Narodni heroji
Jugoslavije”. Piše još i kako je na strelištu bodrio drugove i klicao
Partiji. I kako se smijao smrti. Tako da je tuđin zastao, da su dželati
oborili oči pred njim. I puščane cijevi... Tek druga smjena je uspjela
da ispali plotun. Tako su jedan čovjek i jedan osmijeh pobijedili svoje
ubice. Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. strijeljan - ali nikad nije
ubijen. Vezanih ruku i otete slobode toga dana je pošao u legendu. „Sa
osmijehom, mitskim pred smaknućem kao vjenčanjem”... kako veli pjesnik
Boban Velimirović.
Osmijeh Ljuba Čupića nikad nije zaboravljen.
Podsjećaju na to i mještani u njegovom Donjem Zagaraču. Potvrđuju to i
spomen plaketa udruženja boraca NOR-a Zagarač - Bandići, uspostavljena
povodom 65-e godišnjice ustanka naroda Crne Gore, nedavna odluka
Skupštine opštine Podgorica, priče o legendarnom heroju koje i dan
danas žive u njegovoj Gropi u Donjem Zagaraču. Na smrt u ime života
posjećaju i priče o njegovoj porodici. O ocu Savu Tomeljinu i majci
Stani rođenoj Burić, o braći Vukanu, Ratku, Dragu, Momčilu i Martinu i
sestrama Danici i Marti. Bez takvog osmijeha čitanke bi nam bile
siromašnije, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti, kako se ubicama
treba smijati u lice, podsjećaju u Gropi na zagaračkom kamenu, gdje je
stasao Ljubo Savov - buntovnik i ustanik.
...A kršteno ime mu je
bilo Čedomir. Majka Stana ga je dok je bio dijete iz milošte zvala
Ljubo i to ime je nosio sve do herojske pogibije pod Trebjesom, gdje je
poljubio zvijezde slobode i besmrtnosti.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
 
Ljubo Čupić
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: Ucimo zajedno :: Isrorija i mitologija-
Skoči na: