Karate ili
karatedo (
jap. prazna ruka odn.
put prazne ruke) je borilačka veština, poreklom iz
Japana. U bukvalnom prevodu,
kara znači prazna (gola) ili kineska (po načinu izgovora),
teruka ili šaka, dakle prazna ruka, i misli kako se odbraniti, odnosno
boriti "bez oružja u rukama". Nastanak karatea vezuje se za stare
borilačke veštine
Okinave ostrva,
19. veka, gde su se lokalne tradicije mešale sa kineskim i japanskim uticajima. Početkom
20. veka karate stiže u Japan, a posle
Drugog svetskog rata raširio se po svetu.
Moderni naziv
karatedo (Karate-dō) treba da svrsta karate u liniju sa drugim
budo stilovima
(Budō); ipak se još uvek uglavnom koristi uobičajni izraz karate.
Karate pripada takozvanim tvrdim stilovima. Nasuprot mekim stilovima (
aikido,
ving cunitd.) koji gledaju da koriste snagu i energiju napadača, tvrdi stilovi
ističu telesnu kondiciju, pre svega brzinu i snagu iz brzine. Tehnički,
karate koristi udarce pesnicom, šakom, prstima, laktovima, kolenom i
nogama, razne blokade, a ponekad se uče i poluge, bacanja, bolni
hvatovi, udarci u vitalne tačke (u oči, grlo, nos itd.), i tehnike
rukovanjem oružja -
kobudo.
Moderni karate je često sportski orijentisan, time takmičenja imaju
veliki značaj. Ovo može da bude na štetu realnih tehnika samoodbrane,
koji su isto deo karatea.
IstorijaKaratedo (japanski = put prazne ruke), ranije se zvalo samo
karate, i tako se i dan danas najčešće koristi. Dodatak
dododaje se radi isticanja filosofije karatea i njegovog značaja kao
životnog puta. Do tridesetih godina 20. veka karate se na japanskom
pisao sa 唐手, što znači
kineska ruka. Ova su slova bile navodno u vezi sa
Kinom Tang-dinastije (
618 do
907.
godine). Time je kinezko poreklo ove borilačke veštine bilo u samom
imenu manifestirano. Onda ce u Japanu iz političkih razloga
(nacionalizam) počelo za karate pisati 空手, dakle
prazna ruka. Nova slova su se isto kao stara čitale sa
kara-te i odgovarale su istom, to jest da se bori uglavnom sa praznim, golim rukama bez oružja.
PorekloLegende govore, da je u
6. veku budistički monah Taiši
Bodidarma iz Kanči Purama u južnoj
Indiji došao u kineski manastir
Šaolin (jap. Šorinji) i tu ne samo osnovao
Zen_budizam, nego i monahe uputio u posebna telesna vežbanja kako bi izdržali duga
meditiranja. Nastao je takozvani šaolinski
kungfu (pravilno transkribirano
kvanfa, jap.
kempo),
iz kojeg su se razvili najveći broj kineskih borilačkih veština. Pošto
i karate zna za svoje kinesko poreklo, sebe isto rado vidi za
naslednikom ove tradicije, čija je istorijska istinitost sumnjiva.
Iz Kine na OkinavuKarate u današnjem obliku nastao je na pacifičkim
riukiu-ostrvama, tu posebno na glavnom ostrvu Okinava. Okinava se nalazi oko 600 kilometra južno od japanskih centralnih ostrva u
južnokineskom moru i danas je najjužnija japanska
prefektura. Još u
14. veku Okinava je, tada jedna samostalna kraljevina, imala tesne trgovačke kontakte sa Japanom, Kinom i
Korejom.
Urbanski centri ostrva, Naha, Šuri i Tomari, bili su značajna trgovačka
središta i nudile živi forum kulturne razmene sa kineskim kopnom. Time
su na Okinavu dospeli i prvi utisci kineskih borilačkih veština iz
kvanfa/kempo, gde su se izmešali sa domaćom borilačkom veštinom iz
te/de i razvili u
tode i
okinava-te.
Te bukvalno prevedeno znači ruka, a u daljem smislu označava isto tehniku odnosno ručnu tehniku. Prvobitni naziv za karate,
okinava-te, može se, dakle, prevesti isto kao
ručna tehnika iz Okinave (misli ali naravno na razne tehnike sveukupno).
Ekonomski značaj riukiu-ostrva dovodilo je do stalnih nemira i ustanka. Godine
1416 kralj
Šo Šin(isto Šo Haši) uspeo je da ujedini sva ostrva. Radi održavanja mira u
pobunjenom narodu zabranio je nošenje svakog oružja. Da bi kontrolisao
sve regione, obavezao je svakog lokalnog kneza na trajno prisustvo na
svom dvoru u Šuri - ovaj način kontrole kasnije su preuzeli japanski
tokugava-
šoguni. Zbog zabrane oružja, borilačka veština
okinava-te postajala je sve više omiljena i mnogi njegovi majstori putovali su za Kinu da bi se tamo usavršavali u
kvanfau (kungfu).
Godine
1609 japanski
Sacuma (Satsuma)-
klanzauzeo je riukiu-ostrva, i njihov namesnik na Okinavi, Šimacu, zaoštrio
je zabranu oružja u takvoj meri, da se svojstvo svakog oružja, pa i
ceremonijalnih, strogo kažnjavalo. Ova zabrana oružja zvala se
katanagari,
što bi značilo blizu "lov na mačeve". Mačevi, kame, noževi i sve oštre
alatke bile su sistematski prikupljene. Išlo se čak do toga, da se
jednom selu priznavao samo jedan jedini nož, sa konopcem vezan pri
seoskom bunaru (ili na drugom centralnom mestu) i strogo čuvan.
Zaoštrena zabrana oružja trebala je da spreči nemire i naoružane otpore
protiv novih vladara. Međutim, japanski
samurajiimali su pravo na takozvanu "probu mačeva", po kojom su oštrinu svog
mača mogli da isprobiraju na leševima, ranjenima ali i samovoljno na
seljacima, što se i desilo. Tako je japanska aneksija dovela do
povećavanja potrebe samoodbrane, jesu pored ostalog na
feudalnojOkinavi falile isto policijska uprava i pravni postupak, koje bi
pojedinca štitile od samovolje drugih. Nedostatak pravnih institucija i
povećana potreba samoodbrane od samovolje novih vladara pokrenuli su,
dakle, proces intenziviranja i subtiliziranja od
te (=borilački sistem) u
karate (=borilačka veština).
Oko dvadeset godina trajalo je, dokle su se veliki majstori okinava-tea ujedinili u jedan
opozicioni savez i odredili, da se okinava-te u dalje predaje tajno i jedino izabranim ljudima.
Međuvremenom se u seljačkom stanovništvu razvio takozvani
kobudo, koji je alatke i svakodnevne stvari sa svojim specijalnim tehnikama upotrebljavao kao oružje. Pri tome su izgubljeni
spiritualni,
mentalni i
zdravstveni aspekti, kao što ih je bilo u kvanfau (kungfu). Da bi se uzdigla
eficijentnostborbene veštine nisu se vežbale tehnike, koje su u sebi nosile
nepotrebne rizike. Kobudo i njegova iz alatka i svakodnevnih stvari
izvedena oružja nisu se mogle iz samih ekonomskih razloga zabraniti,
jesu prosto služile za snabdevanje seljaka i
okupatora. Ali ipak je bilo veoma teško suprostaviti se s takvim oružjem jednom usavršenom i dobro naoružanom ratniku.
Zbog toga se razvila u okinava-te i kobudo, koje su se tad
zajednički povezano učile, maksima da se ne bude pogođen, istovremenom
iskoristi retke mogućnosti koje bi se nudile, da se protivnik sa jednim
udarcem usmrti. Taj za karate specifični princip zove se
iken hisacu (iken hisatsu). Prirodna
selekcijaod što moguće eficijentnijih borbenih tehnika i iken-hisacu-princip
donele su karate reputaciju jednog agresivnog borilačkog sistema, pa i
da je "najgrubniji od svih borilačkih veština".
Nekoliko jako visoke tehnike udarcima nogama imaju očigledno
specifičnu pozadinu. Kad bi neki ratnik na konju jahao kroz selo,
jednom naprednom borcu okinava-tea bilo je moguće, da u pravom trenutku
potrči preko jedne drvene rampe i ratnika šutne s konja
(joko tobi geri). Verovatnost da bi ovakav napad uspeo bila je relativno mala, ali ipak jedna šansa u jednoj inače više beznadežnoj borbi.
Smrtnonosno dejstvo ove borilačke veštine izazvalo je japanske
okupatore da zaoštre zabranu i učenje okinava-tea stave pod veoma
oštrim kaznama. Međutim, ono se i dalje u tajnome predavalo. Time je
znanje o borilačkim veštinama bilo ograničeno na nekoliko manjih
elitnih škola i pojedine porodice, pošto je studiranje borilačkih
veština na kineskom kopnu bilo samo jednom malom broju bogatim
građanima moguće.