Mit o Narcisu

Cvet narcisa dobio je ime po Narcisu, lepom sinu
boga Kefisa i nimfe Liriope. Bio je to mladić hladan na ljubav mnogih
obožavateljki izazivajuću tugu i smrt pojedinih, pa su bogovi odlučili
kazniti mladića: kada je na površini jezerca ugledao svoj lik zaljubio
se u njega. Uzalud je pokušavao uhvatiti sliku na površini vode. Iz
dana u dan je tužno gledao u vodu, te je na kraju uvenuo od ljubavi a
vodene nimfe su umesto mladića pronašle vezicu neobičnog cveća,
narcisa. Ovaj mit kao i ostali junaci koji su cveću dali ime učinili su
klasične mitove uvek živim i inspirativnim.

Narcis je od
rođenja bio iznimno lijep, tako da su se mnogi pitali jeli moguće da
tako predivno biće dugo poživi. Tiresije, jedina osoba koja je živjela
kao muškarac i kao žena, imala je moć proricanja, te je na to pitanje
zagonetno odgovorila: "Narcis može dugo poživjeti ne spozna li sebe."

“Time
se elegantno izražava strašna dilema Narcisa”, piše Jeremy Holmes u
svojoj knjizi Narcizam, “On ili ostaje zauvijek zarobljen u sjenovitom
svijetu samozaljubljenosti ili se oslobađa spona nepoznavanja sebe (što
povlači i nepoznavanje drugih), ali po cijenu smrti. Premda Narcis
misli samo o sebi, ironija je u tome što on nikada ne može doista
spoznati sebe, jer ne može zauzeti gledište izvan sebe i vidjeti sebe
´kakav doista jest´.”

Narcis je odrastao u prelijepog mladića u
kojeg su se zaljubljivali mnogi (i muškarci i žene), ali on je uporno
ostajao dalek. Jednog dana, ugledala ga je šumska nimfa Eho i istog
trenutka ostala obuzeta njegovom ljepotom. Eho je bila djevojka kojoj
je majka oduzela dar govora jer je njime privlačila i zavodila žene
koje su kasnije postajale ljubavnice njenog oca Jupitera. Zato je mogla
samo ponavljati tuđe riječi, ali ne i izgovarati svoje. Postavlja se
pitanje: Kako bi ona mogla izjaviti ljubav?

Iz nastavaka
Ovidijeve verzije mita o Narcisu doznajemo kako se Narcis jednog dana
izgubio u šumi i osjetivši nečije prisustvo povikao: ´Jeli tko ovdje?´
Eho se na to pokazala i odazvala: ´Ovdje…´ Narcis se odmah potom
okrenuo i pobjegao vičući kako bi radije umro nego primio njenu ljubav.
Eho je time bila strašno povrijeđena i uskoro je umrla od tuge, a od
nje je ostao samo glas.

“Narcisi slamaju srca”, piše Holmes, “Ne
vide posljedice svojih djela na druge. Privlače laskavce i ulizice koji
su pak i sami narcistički traumatizirani i nadaju se odrazu njihove
slave. Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa.
On je nedostupan, a ona vječno želi biti u njegovu naručju. On misli
samo na sebe, ona misli samo na njega. On se ne može identificirati s
drugima i tako učiniti njihove glasove svojima, te time proširiti svoju
osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo
oponašanje.”

Jednog dana, žedan nakon lova, Narcis se nagne nad
vodu želeći ugasiti žeđ. No, međutim, tek što je popio vodu, već je
iznova bio žedan. U njemu se rodila žeđ koju kao da je bilo nemoguće
utažiti. Stojeći tako nad vodom, Narcis ugleda svoj odraz i istog trena
se zaljubi. “No što više pokušava zagrliti sebe, poljubiti usne koje mu
se primiču, to se više razočarava i pati”, opisuje Jeremy Holmes,
“Oplakuje svoju sudbinu. Vječno odvojen od objekta svoje ljubavi, on
prvi put doživljava gubitak i tugu.”

Na kraju spozna sebe,
shvati da je Drugi kojeg vidi u odrazu na površini vode on sam i poželi
da se može odvojiti od samoga sebe, kako bi mogao pokloniti svoju
ljubav. Shvativši da u toj odvojenosti više ne može živjeti, da mora
umrijeti, krajnje suosjećanje prema Drugome i izriče riječima: Htio
bih, onaj dulje da živi, kojega ljubim.
U trenutku smrti, Narcis doživljava metamorfozu i preobražava se u prelijepi cvijet - cvijet Narcisa.

[img][/img]