Sweet dreams
Sweet dreams
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.



 
PrijemPortal*GalerijaTražiLatest imagesRegistruj sePristupi
sat



More Cool Stuff At POQbum.com

Mart 2024
PonUtoSreČetPetSubNed
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031
KalendarKalendar
Pristupi
Korisničko ime:
Šifra:
Pristupi automatski pri svakoj poseti: 
:: Zaboravio sam šifru
Traži
 
 

Rezultati od :
 
Rechercher Napredna potraga
Naj bolji poslanici
danijela1
Teorija o nastanku planeta Vote_lcapTeorija o nastanku planeta Voting_barTeorija o nastanku planeta Vote_rcap 
Cakapo
Teorija o nastanku planeta Vote_lcapTeorija o nastanku planeta Voting_barTeorija o nastanku planeta Vote_rcap 
VOYAGER75
Teorija o nastanku planeta Vote_lcapTeorija o nastanku planeta Voting_barTeorija o nastanku planeta Vote_rcap 
Admin
Teorija o nastanku planeta Vote_lcapTeorija o nastanku planeta Voting_barTeorija o nastanku planeta Vote_rcap 
pilot
Teorija o nastanku planeta Vote_lcapTeorija o nastanku planeta Voting_barTeorija o nastanku planeta Vote_rcap 
Ko je trenutno na forumu
Imamo 6 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 6 Gosta

Nema

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 41 dana Pon Jul 31, 2023 7:06 pm
Anketa
Kako vam se svidja forum?
 1.da svidja mi se
 2.ne nesvidja mi se
 3.moze bolje
Pogledaj rezultate
Statistike
Imamo 11 registrovanih korisnika
Najnoviji registrovani član je Dalmatino

Naši korisnici su poslali ukupno 380 članaka u 276 teme
Socialni obeležak stranice
Socialni obeležak stranice reddit      

Zadržite i delite adresu sweet dreams na vaš sajt social bookmarking-a

Zadržite i delite adresu na vaš sajt social bookmarking-a
Galerija
Teorija o nastanku planeta Empty

 

 Teorija o nastanku planeta

Ići dole 
AutorPoruka
danijela1
Admin
Admin
danijela1


Broj poruka : 252
Datum upisa : 06.08.2009

Teorija o nastanku planeta Empty
PočaljiNaslov: Teorija o nastanku planeta   Teorija o nastanku planeta Icon_minitimeSre Avg 26, 2009 5:59 pm

Osamdesetih godina proslog veka,
astromoni su u infracrvenom delu spektra otkrili nekolicinu zvezda koje
su okružene diskovima prašine prečnika od stotinu astronomskih
jedinica. To je zaintrigiralo naučnike i, proučavanje tih zvezda se,
naravno, nastavilo…

Pretpostavlja se da su ovi ravni diskovi
sastavljeni od pračine u kojima su se formirale zvezde ili su još uvek
u procesu nastajanja. Smatra se da su diskovi stari oko 10 miliona
godina i da je to uobičajeni deo svakog planetarnog sistema. Može se
reći da je u Sunčevom sistemu to Kajperov pojas u kome su sakupljeni
“ostaci” formiranja našeg planetarnog sistema.

Kako nastaju planetarni sistemi?

Niko
više nije siguran da je Sunčev sistem nastao na standardan način.
Zapravo, proučavanjem vansolarnih planeta ustanovljeno je da više od 80
planeta živi u drugačijim sistemima. Njihove mase su veće od Jupiterove
i orbite su im uglavnom jako blizu zvezde domaćina što ih čini
neprikladnim za razvitak i opstanak života. Međutim, mnogi naučnici
ovakva otkrića pripisuju ograničenoj tehnologiji. Još uvek ne postoji
nijedan način za otkriše manjih planeta sa “normalnim” orbitama…

Prilikom
gravitacionog sažimanja međuzvezdane materije, odnosno gasa i prašine
održava se ugaoni momenat koji dovodi do toga da se od gasa i prašine
formira ravan disk (tzv. “proplyd”- protoplanetarni disk) oko
centralnog dela, tj. buduće zvezde. Rotacijom i magnetnim poljem u
centralnom delu, odnosno u protozvezdi koncentriše se najveći deo mase
materije koja formira zvezdu, dok disku ostaje ugaoni momenat, jer
sažimanjem, disk sve brže rotira.

Održanje ugaonog momenta se
može pokazati i na ovozemaljskom primeru. Recimo, čovek koji se kliza
na ledu sporije se vrti ako su mu ruke raširene, ali čim počne da
spušta ruke uz telo njegova ugaona brzina se povećava, odnosno klizač
će se vrteti sve brže, zahvaljujući ugaonom momentu koji se održava.

U
ovom procesu kolapsa međuzvezdane materije prečnik oblaka koji se
sažima smanji se za red veličine više od 100 miliona. Smatra se da je
pre otprilike 4,5 milijardi godina, odnosno u pepiodu formiranja
Sunčevog sistema, njegov protoplanetarni disk imao prečnik nešto manji
od 100 AJ (15 000 miliona km) i masu od svega nekoliko procenata
Sunčeve mase.

Pretpostavlja se da je prosečni životni vek
protoplanetarnih diskova reda veličine par miliona godina. Nasuprot
tome, vreme koje je potrebno da se formira jedna džinovska planeta
iznosi nesto manje od 10 miliona godina, dok je planetama Zemljinog
tipa potrebno jos više vremena.

Kako vreme prolazi, odigrava se
proces koji još nije u potpunosti proučen. U disku se prašina i led (za
koji ne mora da znači da je sastavljen od vode) međusobno ujedinjuju
čineci semena za buduće planete. U spoljašnjim delovima diska, kada
takva protoplaneta dostigne zadovoljavajuću masu (desetak puta veću od
Zemljine), ona svojim gravitacionionim uticajem sakuplja gas oko sebe.
Tako nastaju džinovske gasovite planete poput Jupitera, i to u
spoljašnjim delovima zvezdanog sistema. Njihova veličina zavisi od
količine prisutnog gasa u tom delu diska koje protoplanete privlače.

Kasnije
se, u unutrašnjim delovima diska, gde je temperatura previsoka i gde
nema leda, silikatne čestice ujedinjuju i stvaraju planete poput
Zemlje. Teški metali i silikatna jedinjenja odolevaju visokim
temperaturama u blizini zvezde. Suprotno tome, lako isparljive čestice
mogu preživeti samo u spoljašnjim delovima diska. Zato u spoljašnjim
delovima i nastaju gasovite planete. Preživele čestice se ujedinjuju i
vremenom nastaje protoplaneta, koja će takođe vremenom početi da
dominira maglinom privlačeći okolne gasove i prašinu svojom
gravitacijom.

Međutim, ne mora da znači da će od grumena
međuzvezdane materije nastati planeta. Protoplaneta svojim formiranjem
prolazi kroz fazu kada je veličine komete ili asteroida. Takvo nebesko
telo može, a i ne mora nastaviti sa “rastom” u planetu, tako da ostaje
u obliku malog tela. I u Sunčevom sistemu postoji čitav pojas malih
tela tj. asteroida koji nisu formirali planetu.

Problemi u teorijama o planetarnoj evoluciji

Ono
što je interesantno jeste to kako planete poput vrelih Jupitera mogu
imati putanju blizu zvezde. Takve planete se blizu zvezde ne mogu
formirati iz više razloga. Zbog blizine zvezde temperatura je previsoka
tako da nema kondenzacije. U tom delu diska nema dovoljno čvrste
materije za izgradnju planetarnog jezgra veličine 10 Zemljinih masa.
Nema dovoljno gasa za formiranje gasovitog omotača i planeta bi morala
da završi sa formacijom za manje od 3 miliona godina.

Procenjuje
se da je planeta oko zvezde Beta Pictoris oko 10 puta veća od Zemlje i
da je od zvezde udaljena oko 6.5 milijardi km, planeta oko Epsilon
Eridani je 0.2 Jupiterove mase i od zvezde domaćina je udaljena oko 5.5
milijardi km, dok je planeta oko Vege duplo masivnija od Jupitera na
udaljenosti od 5 milijardi km od nje.

Još ‘80-tih godina je
ustanovljeno da džinovska planeta koja se formira u spoljašnjim
delovima diska može migrirati ka unutrašnjem delu diska pod uticajem
gravitacije, koji bi mogao da uzrokuje ili orbitalna migracija ili
gravitacioni uticaj drugih zvezdinih pratilaca. To objašnjava bliskost
džinovskih planeta sa svojim zvezdastim domaćinima. No, i tu postoje
problemi. Nije ustanovljeno kako se planeta povučena gravitacijom
oduprire padanjem u samu zvezdu. Skorašnja posmatranja ukazuju na to da
planete, u stvari, bivaju pojedene od strane zvezde domaćina. Evo o
čemu je reč. Detektovano je prisustvo izotopa 6Li u planeti HD 82943.
Ovaj krhki izotop se razara na 1.6 miliona stepeni, sto znači u da toku
poslednjih stadijuma formiranja zvezde već nestaje. Ovaj izotop ne bi
trebao da postoji u zvezdama, ali zato ulazi u sastav planeta, tako da
je najjednostavniji i najlogičniji zaključak taj da je u nju tokom
njenog života bivao povučen nekakav planetarni materijal (bilo od jedne
ili više planeta). Zvezda HD 82943 je udaljena 89 svetlosnih godina,
što je daleko za proučavanje. Međutim, veruje se da ima još exoplaneta
sa ovakvim osobinama, jer bi litijum trebao da bude sastavni deo
planeta.

Druga zbunjujuća stvar je pitanje ekscentriteta putanja
exoplaneta. Dok su putanje planeta Sunčevog sistema gotovo kružne,
putanje detektovanih exoplaneta su u većini slučajeva poprilično
ekscentrične. Smatralo se da planeta ne može imati ekscentričnu
putanju, jer ce u svakom slucaju težiti da od elipsaste napravi kružnu
putanju. Jedno rešenje može biti da je ekscentričnost posledica
interakcije između planeta u višeplanetarnim sistemima ili sa nekim
udaljenim zvezdinim pratiocem.

Naučnici Kortenkamp, George
Wetherill and Satoshi Inaba (Carnegie Institution of Washington) su
uradili kompjutersku simulaciju koja govori o tome da je uobičajena
teorija o nastanku i formiranju planetarnih sistema primenljiva i na
dvojne zvezde, odnosno na zvezdu i neko drugo nebesko telo. Naime,
gravitacija zvezde ili veće planete povlači mala tela, tj. asteroide
izazivajući sudare i nastanak planetoida od kojih nastaju nove planete
(koje bi mogle biti Zemljinog tipa). Da bi ova teorija funkcionisala
procenjena je udaljenost od 1 000 AJ između članova dvojnog sistema.
Mnogi naučnici su sumnjali u mogućnosti da usamljena zvezda oko sebe
može formirati planetarni sistem. Međutim, gruba procena kaže da je
pola zvezda za koje mislimo da su usamljene u stvari dvojni sistemi.
Ako je to tačno, onda u svemiru mora postojati mnogo više planeta
Zemljinog tipa, no što je ranije pretpostavljano.

Proučavanjem
drugih sistema, pronalazi se sve više “rupa” u teoriji o nastanku našeg
planetarnog sistema. Na primer, kako to da je Jupiter tako velik?
Zatim, zašto i kako Uran i Neptun uopšte postoje? Kompjuterskom
simulacijom predstavljeno je formiranje Sunčevog sistema i ispostavilo
se da u toj simulaciji Uran i Neptun nedostaju. 1999. godine
pretpostavljeno je da su te planete možda nastale blize Suncu, ali da
su gravitacionim uticajem Jupitera i Saturna isterane u spoljašnje
krajeve sistema. Jedino u čemu se najveći deo naučnika slaže jeste to
da su unutrašnje planete nastale na standardan način. Prema standardnoj
teoriji oko Sunca u njegovom nastanku postojao je disk prašine, odnosno
protoplanetarni disk. U periodu na desetine hiljada godina čestice
prašine su se gravitaciono privlačile i formirale sve veća i veća tela,
stvarajući miijarde planetezimala. Njihovim spajanjem nakon miliona
godina nastale su unutrašnje planete, zemljolike planete: Merkur,
Venera, Zemlja i Mars. Teorijski, za nastanak Jupitera bio je potreban
planetoid 10 puta veći od Zemlje koji bi sakupljao gas u periodu od 10
miliona godina. To bi značilo da Jupiter ima čvrsto jezgro što još nije
dokazano. No, to je samo jedan od teorija o nastanku Jupitera.

Sve
u svemu, novootkriveni planetarni sistemi i nemaju mnogo toga
zajedničkog sa našim Sunčevim sistemom. Pre svega, uglavnom imaju po
jednu detektovanu planetu koja orbitira oko zvezde, ponekad i više, ali
još uvek nije detektovano devet planeta u nekom zvezdanom sistemu kao
što je slučaj u našem sistemu. Većina exoplaneta su dosta masivnije od
Jupitera, na putanjama blizu zvezde, i često ekscentričnim, dok su
putanje planeta u Sunčevom sistemu u gotovo istoj ravni i više kružne.

U
našoj galaksiji postoji 300 milijardi zvezda. Grubo rečeno, oko 10% su
Sunčevog tipa. Od tih 10% mogućnosti su bukvalno od 5% - 100% za
postojanje planeta Jupiterovog tipa. Sve ovo govori da je tražena cifra
više od 30 milijardi mogućih planeta Jupiterovog tipa.

Važnije pitanje jeste: A gde su planete Zemljinog tipa?

Najjednostavnija
pretpostavka jeste da je zemljolikih planeta priblizno isti broj kao i
planeta Jupiterovog tipa. Međutim, ako se u zemljolike planete ubrajaju
planete koje lice na Merkur, Veneru ili Mars, onda bi ovakvih planeta
bilo više od planeta Jupiterovog tipa. Ako se terminom “zemljolike
planete” misli na planetu na kojima između ostalog ima vode, pre svega
tečne, onda je mnogo teže čak i nemoguće napraviti dobru pretpostavku.

Vrlo
je moguće da će se prva planeta Zemljinog tipa otrkriti u nekom dvojnom
sistemu. Naime, ako se nađe zvezdani sistem koji orbitira u našoj ravni
pogleda, odnosno ako je male inklinacije, i ako i planeta revoluira u
toj ravni, onda ju je moguće detektovati metodom okultacije (transit
method), odnosno fotometrijom.

Pre svega, exoZemlja bi se morala
nalaziti na mestu gde vladaju uslovi slični Zemljinim. To je tzv.
“habitable” zona. U tom regionu temperatura ne bi trebala da bude ni
previsoka niti preniska, već sasvim onakva kakva je potrebna za
razvitak života. Temperatura povlači za sobom i to da planeta ne bi
smela da bude blizu zvezde domaćina, kao što je u našem sistemu to
slučaj sa Venerom, a ni predaleko, kao sto je Pluton daleko. Uslovi za
život zavise i od temperature same zvezde domaćina. Planeti je potrebna
stabilna i ustaljena klima, odgovarajući hemijski sastav i magnetno
polje koje ima ulogu da štiti planetu od štetnog zračenja iz svemira. I
naravno, da bi uopšte opstao život na takvoj exoZemlji potreban joj je
veliki brat, kao što je Zemlji Jupiter koji rasteruje razne “uljeze”
koji prete da udare u Zemlju. Jupiter svojom gravitacijom sve lutajuće
objekte skreće privlačeći ih sebi.

Šanse da druga zemlja ne
postoji su veoma male, čak neverovatne. Takav pronalazak još nije
ostvaren, pre svega zbog nedovoljno dobro razvijene tehnologije, kao i
nedovoljno dugog traganja.

Sve u svemu, otkrivene planete i
braon patuljasti pratioci zvezda (o njima će biti reči kasnije) čine
sisteme drugačijeg fizičkog porekla. Smatra da su zvezde, čak i one sa
malom masom, nastale gravitacionim kolapsom i fragmentacijom oblaka
prašine i gasa, dok su planete nastale u rotirajućem akrecionom disku.
Mogućnost nastanka braon patuljaka u disku je vrlo mala zbog nedovoljne
mase u disku koja je potrebna za stvaranje braon patuljaka.

HST
je snimio izvestan broj slika protoplanetarnih diskova u Orionovoj
maglini, što ukazuje na to da su ovakvi diskovi česta pojava oko zvezda
Sunčevog tipa, a samim tim i na to da pojavu extrasolarnih planeta
treba smatrati sasvim uobičajenom.

Ovakva misao je do skora bila
čista naučna fantastika. Exoplanetarni sistemi utekli su detekciji sve
do ‘90-tih godina prošlog veka. Razlog toga je sledeći. Planete su
tamna hladna tela čiji se sjaj sastoji samo od refleksije svetlosti sa
zvezde oko koje kruže. Odnos luminoznosti planete i zvezde je reda
veličine 10-9. Posmatrano sa udaljenosti od par parseka, planetu je
više nego nemoguće uočiti. To znači da se one ne mogu detektovati
direktno, u vidljivom delu spektra, jer na primer, na snimku neke
zvezde, pored difrakcije i aberacije zvezdane svetlosti, planete su
samo jedna međutačkica, a da ne spominjemo koliko bi trebalo vremena da
se skupi značajan [/color]broj fotona reflektovanih sa planete…
Nazad na vrh Ići dole
 
Teorija o nastanku planeta
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: Ucimo zajedno :: Astronomija-
Skoči na: